RASINSKE HRONIKE

RASINSKE HRONIKE Copy

 

Promenio sam dva vozila kako bih danas stigao iz prestolnice u Kruševac, tako je bilo jeftinije. Ustvari lažem, tako je bilo džabe. Trajalo je pet i po sati i smrzo sam se ko štene na naplatnoj rampi Velike Plane (nemojte nikada da hvatate stop odatle) ali nije mi bilo druge, morao sam da se vratim, para više nije bilo a da ih ima, ne bi mi ih ni slali.

Već je pao mrak kada sam stigao u rodni grad, nisam odmah krenuo kući, nisam žurio. Dogovorio sam se sa nekoliko drugara i drugarica da se nađemo, hteo sam sebi dobrodošlicu, da olakšam tranziciju, i imao sam stvari da kažem i uradim, dugo nisam bio ovde.

Dogovorili smo se da se nađemo na Porti, starom gradu Kruševca koji se nalazi na brežuljku, gotovo u centru i točak mog kofera je poskakivao dok sam ga vukao uz kaldrmu. Dogovor je bio da se nađemo na starom mestu, takozvano: „Kod Laze“, livene statue osnivača grada, našeg kneza Lazara.

Stigao sam prvi što potpuno liči na Kruševac, ja koji sam prešao 200 kilometara stižem brže od ovih koji žive par ulica dalje jer su inertni. Palim svoju poslednju cigaretu koju sam sačuvao od sebe, puštam zid kroz nozdrve dok gledam jednostavne ali markantne crte lica našeg kneza.

-E, Lazo, Lazo...- rekoh mu.

Laza i ja se znamo jako dugo. Pamtim kako su me kao malog penjali na njegova krila. Pamtim takođe kako sam mu se, kao malo veći, sam na glavu penjao. Tu sam se, naslonjen na njega prvi put poljubio a čini mi se da je i za moje prvo pijanstvo Lazar bio tu, gledao me je brižno i tiho osuđivao.

Oduvek mi se činilo da mu nešto nije po volji. Ranije sam iz tog lica čitao nevolju odlaska u boj iz koga se neće vratiti a sada mislim da je zbog onoga što ostavlja, nedovršeniih poslova, porodice, neispričanih priča. Zamišljam stari grad nekada, zidine opasane, drvene konake, živu pijacu, ljude kako se cenjkaju, naoružane konjanike. Zamišljam glasnike kako kleče pred kneginju Milicu, saopštavaju da je Kosovska bitka završena, da su oba vladara mrtva, da se turska vojska povlači a srpska u rasulu...

-E, Lazo, Lazo...- rekoh mu ponovo. Knez se nemo složio.- ugasio sam pikavac poslednje cigarete i okrenuo se da vidim da li moji drugovi pristižu. Tada sam tog dana po prvi put video osmeh.