Rasinske Hronike 6

RASINSKE HRONIKE 6 Copy

 

Rasinske Hronike

 

Otišao sam na Kosturnicu da sednem. Imao sam sendvič sa sobom, kupovan, šunka, jaje kuvano, tri kriške kiselog krastavca i dva kruga providnog celofana da ga drže. Bilo je jutro i bilo je sunčano, ono vreme u godini kada se mrzneš u hladu a čim izađeš na zrake sunca krenu graške znoja da se okupljaju na mestima gde se garderoba preklapa. Ja sam se, naivan, obukao između ta dva klimatska stanja, nisam hteo da biram stranu.

Ispalo je da su sve klupe bile zauzete ili poluzauzete a pošto nisam hteo da delim sendvič ni pogledom, odlučih se da se smestim nešto dalje, na rub spomenika “prijateljstva Grčke i Srbije”, okrenut da gledam sveže pokošenu travu.

Gotivio sam taj spomenik. Daleko od toga da mi je činio katarzu ali mi je pričao priču između redova. Srbija i Grčka, majke, zagrljene i oslonjene jedna na drugu, zagledane ispred u nešto, gledaju sa strepnjom, kao da usud čekaju. Jedna je malo iza druge, krije se. Nisam ni znao koja je koja, bitno je da su bile bliske, u nedaći. Postojao je mit vezan za ovaj spomenik: Kaže, toliko su ga premeštali po ovoj Kosturnici zadnjih godina da ako ubrzaš to vreme, videćeš kako majka Srbija i majka Grčka plešu valcer. Što se mene tiče, sada su bile na pravom mestu, u skromnom uglu , nenametljive, tihe, majčinski spremne da podele parče platoa za mamurnog prolaznika da pojede svoj sendvič.

Dok sam obrtao onaj celofan da dođem do jestivog dela počeo sam da igram svoju opsesivno kompulsivnu igru koju igram često kada sam sam i kada sam dokon. Naime, kada mi otpočne dan ili kada promenim grad ja zveram u ljude, tražim poznato lice. I kada naletim na poznato, tu se zaustavim, zavisno kakav mi je odnos sa tom osobom, takav mi je ceo dan, to je moje sujeverje.

Sendvič sam jeo polako i tupo. Bio je to klasičan sendvič sa šunkom, nije mogao biti ni bolji ni gori. I do trećine jeđe ne videh nikog da mi upali lampicu, prolaznici sve stari ili poslovni, nisu moji ljudi izgleda. Negde na drugoj trećini sendviča videh ili mi se učini da videh nastavnika svog od petog do osmog razreda, kako prolazi tek na drugom kraju parka. Kao nastavnik bio je blago neurotičan i pomalo sam ga se plašio pa sam odlučio da to ipak nije on i da ću dalje čekati vesnika svog dana.

Pri samom kraju sendviča, kada sa već krenuo da se borim sa zalogajima, ugledah nju, bivšu, ali ne sad tamo neku bivšu već bivšu devojku što mi je još uvek sveža rana. Nesvesno sam ustao da je bolje pogledam i tu sam se zeznuo jer me je videla i prišla.

-Zdravo.- rekla je

-Kako si?- rekao sam bez zdravo.

-Evo, dobro sam, završavam neke poslove.-rekla je

-Evo, i ja sam dobro.- rekoh bez da me pita- izašao malo da izbistrim misli.

-Lep je dan.- reče

-Jeste.- rekoh stezajući sendvič.

(pauza)

-Pa, kako ti idu misli?- upitala je

-Evo, upravo mi je stigao nov materijal.

-Uživaj u tome.- okrenula se i nastavila svoj put- Vidimo se.

-Hoću, hvala.

Otišla je. Ostavila me sa mislima i sendvičom, jedan kolut krastavca otkotrljao se u travu. ostatak obroka sam okačio o kantu.

Seo sam ponovo, naslonio svoja leđa na hladne skute majčinskih država i zagledao se u nebo i krošnje, bio je to lep prizor i slikao bih ga da nisam mislio da će ljudi misliti da pravim selfi.

Tada su mi misli pogurale naum: Ipak je ono bio moj nastavnik iz osnovne, moj vesnik. Dan će mi biti neurotičan i strašljiv, alternativa je svakako bila gora.

 

Nemanja Petronijević