Књижевно стваралаштво Томислава Милетића

OStvaralastvuTomislavaMileticaKCK2014

23.04.2014. Културни центар Крушевац – СТВАРАЛАШТВО Томислава Милетића *ПРЕД ВРАТИМА ЗАТВОРЕНИМ*
 Видео: ОКРУГЛИ СТОКЊИЖЕВНО ВЕЧЕ
*Вечерас смо овде да се подсетимо на дело недавно преминулог Томислава Милетића, учитеља, хроничара и књижевника… Да се подсетимо на његово свестрано и свеобухватно стваралаштво које је већ оставило неизбрисив траг и које ће тек сјајем бојити књижевно небо Србије* - рекла је на самом почетку водитељка програма Јелена Ђорђевић. Данас у 18:00 у Медија центру КЦК одржан је округли сто, као почетак ове приче о стваралаштву Томислава Милетића. Своје импресије изрекли су или написали: мр Мирослав Смиљковић - директор КЦК, Ђорђе Петковић, Драгиша Милошевић, представник Историјског архива Крушевац Миломир Ствећ, Даница Гвозденовић, Јелена Протић-Петронијевић, Светлана Ђурђевић, Љубодраг Обрадовић и Снежана Милетић.

У другом делу ове вечери у Белој сали КЦК поезију Томислава Милитића говорили су: Драгана Јовановић, Јелена Милетић и Кристина Јанковић, као и крушевачки песници, чланови Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ, са седиштем у Крушевцу: Светлана Ђурђевић, Љубодраг Обрадовић, Драган Тодосијевић, Даница Рајковић, Мирко Стојадиновић, Дејан Ристић, Мића Живановић и Градимир Карајовић. Музички тренутак креирала је Ирина Миљковић професорица клавира у Музичкој школи Стеван Христић, а на клавиру је свирала ученица поменуте школе Вања Радмановић. На самом крај ове вечери публици се обратила Даница Гвозденовић, која је са Томиславом Милетићем дуго и предано сарђивала у креирању бројних поетско-музичких догађаја у Крушевцу, који се памте. Чули смо Даничина сећања на ту сарадњу и песму Томислава Милетића НА КРАЈУ…


Округли сто *О стваралаштву Томислава Милетића* у Медија центру КЦК


Томислав Милетић

А ко је у ствари Томислав Милетић? Томислав Милетић је рођен у селу Варош (општина Ражањ) 1942. године. Учитељ је у пензији. Учитељску школу је завршио у Алексинцу 1962. године, а касније је ванредно студирао српскохрватски језик и југословенску књижевност (ВПШ у Нишу, Филозофски факултет у Београду и Скопљу). Од 1962. године радио је као учитељ у селима Жупе: Плочи, Грчаку, Мрмошу, Врбници, а једно време провео је радећи у Француској у Клермонт Ферану, Лиону, Вијену, Ле Крезоу, Вилфраншу сир Сони.

На Радио Крушевцу годинама је припремао и водио једносатну емисију „Хронике и хроничари“, а уредио је и више ТВ емисија, популаришући истраживања прошлости крушевачког краја и културе српског народа. Урадио је сценарио за филм „Клевета“ и збирку анегдота под називом, „Учитељи“. Био је члан Удружења песника Србије - ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу.

Колико је свеобухватно његово књижевно стваралаштво увериће те се и сами, само из Библиографије коју ћу Вам прочитати, а којој су укупно 20 његових књига. (Све књиге издао му је Историјски архив у Крушевцу и Културни центар Крушевац).: 1. „585 година Велике Врбнице“, монографија КШ 1998., 2. „Легенде о Светоме Сави“, збирка песама, 1999. , 3. „ Јелена“, збирка песама 2001., 4. „Копча – летопис комите“ 2002., 5. „Капетан Веса“, историјски роман 2002., 6. „Мрмош – село Милоша Обилића“, монографија 2004., 7. од 2004 до 2009. роман „Проклета земља“ 1., 8. „Проклета земља“ 2., 9. „Проклета земља“ 3., 10. „Проклета земља“ 4., 11. „Реља – летопис команданта“ 2007, 12. „Жупски мадригали“– збирка љубавне поезије 2006, 13. „Ђура – летопис сељака“ 2007, 14. „Жупске школе и учитељи од 1837. до 2007.“ монографија 2007. 15. „Милош Обилић у моравским легендама и расинском предању“ 2008, збирка текстова и песама, 16. „Грчак и Ботурићи – села испод Козника“ монографија 2009, 17. „Песме за велику и малу децу“ збирка песама 2009, 18. историјски роман „Деспот“ 2010. год., 19. 2012. објављује две књиге: „У име бога, у име краља и у име каме“ 20. и „Озна све дозна“, • а приредио је и штампао књигу Антонија Маринковића „Расински партизански НОП одред“, • 2012.-те Град Крушевац му је издао друго издање романа „Капетан Веса“ и приредио свечану академију у Народном позоришту.

У Крушевачком позоришту су 31.01.2014. године одржани Годишњи песнички сусрети Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу. На сусретима је књижевнику Томиславу Милетићу из Крушевца, за његово целокупно књижевно стваралаштво, уручена ГОДИШЊА НАГРАДА за 2013. годину, коју ће Удружење песника Србије – ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу додељивати сваке године. Томислав Милетић је први књижевни стваралац који је добио ово признање.


Јелена Ђорђевић - водитељ програма


Драгана Јовановић


Јелена Милетић


Кристина Јанковић































































Đorđe Petković, Paraćin

FRAGMENTI UVODNOG SLOVA NA SKUPU O KNjIŽEVNOM I PUBLICISTIČKOM DELU TOMISLAVA MILETIĆA

Kako početi a da se očuva složenost trenutka, da se sve ne rasprši i izgube lepe želje organizatora ovog skupa, da se sačuva komemorativnost, pošto su tu i porodica preminulog i njegovi rođaci i prijatelji, a započeti i jedan ozbiljan posao na vrednovanju onoga što je kao književno i publicističko delo iza pokojnika ostalo? Ovo pitanje želeo bih da se shvati kao opravdanje svega što će se večeras ovde dešavati, u prvom delu, koliko sam razumeo, nešto kao okrugli sto o njegovom radu, u drugom pesničko veče Tomislavu Miletiću u čast. Ja ću izreći nekoliko polaznih fragmenata za ovaj početni razgovor.

Želeo bih da razgovor bude opušten, da se usmerimo na suštinu, svestan sam da je ovo samo otvaranje procesa koji će trajati. Koliko, to nikada ne može unapred da se kaže. Smrću se stavlja tačka, ona je izvesna, ostavljeni trag neizvestan, duh ljudski je ostavljen u delu, kako ono što smo nasledili od predaka, tako i ono što smo mu dodali kao originalan doprinos. Sude savremenici, potom potomci sude, pravično ili ne, tako je to oduvek bilo i biće, dok traje sveta i veka, kako kaže narodna mudrost i iskustvo.

Mi njegovi savremenici ostali smo, bar za sada i tu leži naše pravo da kažemo, u uverenju da će već sutra i o nama neko nešto kazati. Još bolje, i napisati. Dok traju uspomene, sigurno. Potom su samo tragovi u ostavljenim delima, u knjigama i dokumentima, mora se čitati. Ja sam neka njegova dela pročitao, susretsli smo se u deceniji iza nas, sarađivali i raspravljali se, ljutili se jedan na drugog i prelazili preko rečenog, kao da ničega nije ni bilo. O nekim stvarima smo različito mislili, ali to nije pomutilo drugarske odnose.To mi se kod Tomislava Miletića dopadalo. Njemu se dopadalo ono što mi radimo u okviru Kulturološkog projekta „Juhorsko oko“ i započeta je višegodišnja saradnja,uz uzajamne posete i druženja. Otuda, zahvaljujući njemu, i spoj Sajta Poezija SCG Ljubodraga Obradovića i KP „Juhorsko oko“ na početnim pesničkim maratonima u kruševačkom Kulturnom centru i pesnička druženja na Književnoj koloniji u Svojnovu i u drugim mestima. Otuda je meni organizator ovog skupa, gospodin Ljubodrag Obradović, predsednik Udruženja pesnika Srbije sa sedištem u Kruševcu, poverio da pripremim ovo izlaganje.

1.- Pre desetak dana je u Ćupriji promovisan prvi broj časopisa „Poezija SRB“. Pošto je prisutnima, ne samo u časopisu zastupljenim pesnicima, omogućeno da po nešto pročitaju ili kažu, ja sam rekao jedan epigram, posle sam ga dopunom pretvorio u kratku pesmicu, morao sam da ineposrednije uključim i sebe, da se ne bi i ovde shvatila pogrešno moja poruka o pesničkom trudu i sujeti, kao da sam ja imun od toga. U Ćupriji je izrečena misao da pesnici pišu na osnovu svojih emocija i versifikatorskih mogućnosti, a šta će reći drugi, što znači i čitaoci, posebno čitaoci-istraživači, književni kritičari i književni istoričari, to je njihova stvar, pesnike to ne interesuje. Međutim, i oni žele priznanja i rado ih primaju. U prvom broju časopisa objavljen je i tekst o Tomislavu Miletiću, povod je bila godišnja nagrada Udruženja pesnika Srbije sa sedištem u Kruševcu, čiji je on prvi nosilac. Pročitaću tu pesmicu, dopunu epigrama, koja glasi: „Sedamdeset spisah knjiga,/ Ja bezbroj akrosoneta./ Ahilova to nam peta,/ Šta ko kaže baš nas briga.// Sedamdeset zbrah priznanja,/ Uručih pet puta više./ Svako svoje snove sanja,/ Uz snove se lakše diše!“ Dodao sam prisutnu a često zanemarljivu činjenicu: svi smo mi, pa i pesnici, u prvom redu čitaoci, tek u drugom planu pisci. Kod pesnika se lako prepoznaje dokle su sa čitanjem stigli, oni se u pisanju pre svega takmiče sa samim sebom, pa tek onda sa drugima. Voleli bismo da nas čitaju, ali čitalačka ponuda je ogromna, tiraži naši su mali, ograničeni smo mnogo čime, uključujući i provincijskim duhom i činjenicom da malo ko od pisaca od pisanja i živi itd.Tako je to za života, posle je samo na drugima da nas čitaju, ako natrapaju na nas. O tome šta sam sve hteo da kažem, možete prepoznati u kompetentnoj nedavno objavljenoj profesorskoj studiji dr Milentija Đorđevića o savremenoj književnosti.

S tim se sada susreće književno i publicističko delo Tomislava Miletića. Priznajem, dakle, da sam pročitao samo deo, istina najznačajniji, njegovog opusa. Pa ipak, slobodan sam da tvrdim, on će imati svoje čitaoce, ako ne na širem srpskom prostoru, ono u kruševačkom okruženju i među zavičajcima širom sveta. Interesovanje će se u prvom redu okretati oko njegovih istorijskih romana i publicističkih dela, u kojima je inspirativna činjenička masa koja može da služi i znatiželjnim stvaralački orijentisanim generacijama. „Kapetan Vesa“ je već za autorovog života doživeo drugo izdanje. Na mene je njasnažniji utisak ostavio roma o Kopči, pošto sadrži najsnažniju srbijansku notu koja je, doduše, na par mesta u kontradikciji sa jakim mitopoetskim nabojem Miletićevih romana. Kopča kao komita, pa i partizan, imaju svoje čari sve do trenutka kada mrtvog protivnika, četničkog komandanta Vesića, šutira nogom i kao komandant mesta naređuje da se baci u potok gde sahranjuju domaće životinje. Onaj Kopčin zemljak, borac sa Solunskog fronta, beži kroz okupacijsku zonu, ubija ljubavnike, bugarskog oficira i svoju suprugu, pa se opet tajno vraća na front, snažna je metafora, ali jači je u junaštvu nego u čojstvu. Najprilježnije sam pročitao „Despota“, roman o Despotu Stefanu Lazareviću, u prvom redu zato što ga nisam uobičajeno čitao već u neku ruku kao kritičar, pripremao sam se i o njemu govorio na promociji u Paraćinu. Sećam se jedne međusobne replike sa te promocije. Zdušno je branio kao istoriografsku činjenicu pesmu kneginje Milice. Kad sam mu diskretno skrenuo pažnju da to može biti samo nečija novija pesma, planuo je žustro, kakav je bio, i ja sam se povukao, tako je to sa piscima dok su živi. Posle smo razgovarali, nisam siguran da sam ga ubedio, da se istoriografske činjenice mogu slobodno uzimati u romane, ali tamo, uz autorovu maštu, one postaju umetnička istina, a to je ipak nešto sasvim drugo. Naveo sam mu primer često korišćenu navodnu poruku Nemanjinu o potrebi da se čuva maternji jezik, koja se i u ozbiljnim radovima citira, kao da ju je Nemanja zaista zapisao, a ona je čisto književna tvorevinna. Iz romana se, bez provere, ne može koristiti građa za istoriografska dela. To je slučaj i sa mitopoetikom. Uopšte nije hteo ili nije mogao da razume, takav sam utisak iz rasprave stekao, zašto hvale neki roman sa istom tematikom, reč je o Despotu,on je to čitao i ono što je tamo napisano nema veze sa istinom. Verujem da nema veze sa istorijskom istinom, ali šta je sa umetničkom istinom? Nije mi taj roman došao do ruke, ali sam uveren da je u njemu više fantazije, više stilskog potencijala, nego istoriografski intoniranog materijala.U tome se, pored drugih elemenata, ogleda estetska komponenta dela, jer je važno koliko je autor u delo uneo svoga originalnog, uzbuđujućeg, koliko je delo sa razrojenim i osavremenjenim asocijativnim materijalom. Umetnička istina se ne mora apsolutno složiti, ali treba da je u dosluhu, sa istoriografskim činjenicama. Možda se toga setio, kada je pred smrt svojoj Snežani rekao kako planira da piše novu verziju „Despota“.

2.- Dok smo još kod romana, da ne zaboravim na jednu opasku. Lepo bi bilo da se neko pero pozabavi naslovom „Prokleta zemlja“. Taj metaforičan izraz se čuje u narodu, ne znam da li ga je on uzeo neposredno iz naroda ili ga je od nekog literarnog prethodnika preuzeo, pandan je onoj replici dr Raškovića koji je u jednom trenutku za Srbe rekao: „Lud narod“. Uveren sam da bi to istraživanje pokazalo, kako su to izrekli zato što su obojica voleli i Srbe i Srbiju. Da je Miletić bio zaljubljen u svoj zavičaj, ne samo gde je rođen i gde je radio i živeo, već i u Srbiju u punom patriotskom smislu te reči, svedoči sve što je napisao. Na njega se, kao da ga sada slušam, odnosi ona priča o raju na zemlji. Pošto je popio neku više, naš Srbenda je zakasnio kod Boga na raspodelu životnog prostora na zemlji. Bog ga izgrdi, ovaj se doseti i priznade da se opio slaveći Njegovo ime. Pošto je raspoloživu zemlju već podelio drugima, koji mu se i ne zahvališe, morade njemu deo raja da odredi za životni prostor. Ako bi se našao u raspravi, on bi izručio argumente da je to parče zemlje upravo ono parče Srbije gde je on živeo, Rasina i Župa. Tim patriotizmom, rekao bih čak lokalpatriotizmom, natopljeno je sve ono što je napisao, kao što sam napred rekao, romani, publicistika, poezija.

3. Pomenuh poeziju. On je i tu Despota, doduše na posredan način, veličao. Najbolje njegovo pesničko delo je sonetni venac o Svetom Savi. Napisano je po svim pravilima Sijenske renesansne škole. Neki kažu da je u Despotovo vreme Srbija imala svoju renesansuPočetni i završni stihovi svakog soneta slili su se u magistralni, poslednji sonet, uz akrostih: Sveti Sava Srbin. Jako je naglasio početna slova magistralnog soneta, te tu napravio grafički modifikovan sonet po sistemu 5-4-5, odustajući od klasičnog sistema 4-4-3-3. Kako u njegovom opusu ima još pesama pisanih u akrostihu, imam utisak da je sebe preko ove činjenice disciplinovao, tako da se to pozitivno odrazilo i na disciplinu duha koji je prisutan i u kreativnom postupku kada je roman u pitanju. Naravno, vrednost ovog sonetnog venca ovde je ocenjena u okviru opusa samog autora. Da bi se ovo delo ocenilo na širem srpskom duhovnom prostoru, valja ga uporediti sa drugim sonetnim vencima. Prevodeći sa slovenačkog Prešernov sonetni venac, Desanka je i sama zaželela pa napisala jedan, po istim pravilima. Branko Miljković je svoje „Sonete nesreće“ napisao po svim pravilima sijenskog venca primljenog preko Prešerna i Desanke, ali je odustao od akrostiha u magistralnom sonetu. Zašto je odustao od akrostiha, nigde nije, bar koliko ja znam, to objašnjeno. Dugo sam verovao da je u pitanju anagram, skriveni akrostih. Mene je to gurnulo u akrostih u svim sonetimka, čime sam protestvovao protiv mnogo čega, pa i protiv slobodnog stiha. No, to bi već bila druga priča. Dakle, afirmišući akrostih, Miletić je, prema svom poetskom potencijalu, afirmisao i despota Stefana Lazarevića, jer je krajegranesije kojim je pisano „Slovo ljubve“ u osnovi isto što i akrostih, s tim što je on zgusnutiji i samim tim teži, traži od autora pozamašniju koncentraciju. Sada ima dosta sonetnih venaca na srpskom jeziku i vreme je da se u teoriji književnosti ta stvar propusti kroz kritičku naučnu analizu. Šta je tu danas postmoderna igrarija i žengleraj, kako napisa crnogorski pesnik iz Bijelog Polja, učesnik Književne kolonije u Svojnovu, pisac venaca i organizator konkursa za ovakva poetska ostvarenja,a šta je stvarni doprinos jačanju srpskog poetskog jezičkog i duhovnog potencijala, to zavređuje pažnju književne teorije i istorije.

Ilustracije radi, evo magistralnog soneta, vraćenog u tradicionalni okvir:

Sveti Sava kad je ugledao sveta
Vele: kao zvezda na zemlju je pao
Eliksir božanski u duši što cveta
Trgnuo je vreme i večnost mu dao.

Izdanak života istine i nade
Spasenje pravednom i uteha vernom
Alama prepreka da mržnju ne grade
Večnost u nebesa dade srpstvu smernom.

Apostolsku crkvu ustoliči Sava,
Sred granice Istoka, Zapada, nebesa;
Razmeđa Hrišćanstva i početak prava.

Borio se s alama sve u slavu Hrista
I po vaseljeni činio čudesa
Na vek i vekova da Srbija blista.

Skrenuo sam pažnju na formu, jer je o tom Tomislavljevom pesničkom delu, o njegovom sadržaju, izrečena visoka ocena i ja tu nemam šta da dodam. Mogu samo jednim citatom iz recenzije Milosava Buce Mirkovića da je osvežim: „U obliku i versu soneta, najsloženijoj pesničkoj i formi i strukturi, Tomislav Miletić reinterpretira istorički, povesnički lik i život Svetoga Save, ali, vešto i viteški, preotkriva i duhovno pismo i svetačku dubinu zadobijenog istoričkog personaliteta. U bujici živopisnih, vizuelnih i čujnih pesničkih slika autor epohe Nemanjića, čiji je duhovni i civilizacijski kult Svetog Save onaj vrhovni simbol etike, estetike, poetike i patriotike srpskog naroda, srpskih zemalja i srpskih svetinja.“

Inače, ja sam ove stihove doživeo, kao svojevrsno izvinjenje jednog srpskog učitelja srpskom svecu što je skoro pola vveka bio proteran iz srpskih škola mada je do 1948. godine njegov dan u pravoslavnom kalendaru, 27. januar, bio školska slava. Bio sam prvak i recitovao sam pesmicu „Čitaj đače“, bio je to moj prvi nastup pred publikom i duboko je urezan u mom sećanju.

Učiteljevo druženje sa decom i porodični podmladak, uz uticaj večnog čika Jove Zmaja, iznedrili su spomenarsku liriku koja ima i sada svoje poklonike, a ona obuhvata značajan deo Miletićeve zbirke „Pesme za veliku i malu decu“. Puno je danas među širim krugom pesnika revitalizovanog romantizma, tako da se često govori o neoromantizmu u srpskoj poeziji.

4.- Kao što se vidi, stavio sam u prvi plan ono što je Toma Miletić uradio u književnosti, njegove romane i poeziju. Međutim, on se najpre javno kao pisac predstavio jednom solidnom publicističkom knjigom, monografijom „585 godina Velike Vrbnice“, mada je, po mom skromnom mišljenju, hronikom Mrmoša, sela Miloša Obilića, sebe uvrstio među značajne hroničare sela na širem rasinskom duhovnom prostoru. Svojevremeno je pisanje hronika naših srpskih sela podstakla Srpska akademija nauka i umetnosti. Formiran je bio reprezentativan poseban odbor za pomoć piscima hronika, na čijem čelu je do smrti bio Akademik Prof. dr Radomir Lukić, teoretičar sociologije i prava. Sada je to raširen pokret ali bez onog početnog entuzijazma i angažovanog duhovnog potencijala. Počeli su da ih pišu maheri a ne samo entuzijasti. Moj je utisak da je svojim selimaTomislav Miletić prišao kao istraživač hroničar, kao narodni učitelj u klasičnom smislu te reči. Pregledao sam tridesetak takvih knjiga, njegove hronike su među boljima. Time se on vinuo među slavne učitelje prosvetare sa ovog našeg podneblja, one koji su pokretali seljake na akcije, angažovali se na podizanju škola i crkava, na stvaranju zemljoradničkih zadruga, koji su selo istraživali i o selu i seljaku pisali, pomenimo trojicu slavnih, najpre Moravca Sretena Dinića, potom Levčanina Todora Bušetića i Temnićanina Stanoja Mijatovića. Bilo bi interesantno istražiti vezu između Mijatovićeve knjige narodnih priča o Svetom Savi i pomenutog Miletićevog sonetnog venca o najvećem i najslavnijem srpskom prosvetitelju. Te pesme, ne samo venac, oslanjaju se na narodne priče, predanja i legende koje su u njih ukomponovane. Mogla bi to da bude lepa tema za diplomski rad u Gimnaziji, a možda je i bila, a mi ne znamo. Miletić se odužio svom učiteljskom staležu posebnom publikacijom o župskim školama i učiteljima od 1937 do 2007, što mu služi na čast.

Da ne zaboravimo, veoma je značajno ono što je Tomislav Miletić uradio kao popularizator hroničarske aktivnosti na Radio-Kruševcu, dovodeće za sagovornike u emisijama koje je vodio autore hronika sela. Bila je sinhronizovana sa onim što je činio Milomir Stević u Istorijskom arhivu, preko „Rasinskih anala“, prihvatajući im tekstove, objavljujući bibliografije, a najvažnije je da im se Arhiv pojavljivao kao izdavač, odnosno ono što je činio mr Slobodan Simonović poštujući njihov hroničarski trud, u prvom redu uvršćujući ih među istorijske ličnosti – stvaraoce u oba izdanja svoje enciklopedije kruševačkog kraja.

5. Tomislav Miletić se s osloncem na svoje publicističko iskustvo ogledao i kao priređivač tuđih rukopia. Bez bližeg upoznavanja sa naučnom metodologijom teško je na tome postići neki ozbiljniji rezultat, znam to iz sopstvenog iskustva. Njemu služi na čast da je izvukao iz arhivske prašine rukopis slavnog i tajnovitog Antonija Marinkovića „Rasinski partizanski NOP odred“, koji svojevremeno nije prihvaćena za objavljivanje od onih koji su je naručili. Šteta što Miletić nije bio u stanju da to odgonetne, no, od njega je dovoljno da je naučnoj javnosti i znatiželjnicima omogućio da do nje lakše dođu i da je koriste, kada im zatreba.

U vezi sa njegovim priređivačkim radom, posebno mesto ima knjiga „Miloš Obilić u moravskim legendama i rasinskom predanju“. U toj knjižici je Tomislav Miletić izbegao da napiše uobičajeni uvodni tekst, prepustio je to mesto novinskom članku Pere Simića, poznatog publiciste i istoriografa, kao i kratkom posvetnom obraćanju čitaocima koautora u priređivanju Aleksandra Mićića.Miletić je, umesto pogovora, objavio obiman ciklus svojih patriotskih pesama pod naslovom „Moravske legende i rasinska predanja“, kako je mogao i pogovor da se imenuje. Dobar deo tih pesama je pisan u akrostihu. Time je uspešno izbegao da se suoči sa priređivačkom odgovornošću, posebno da se sukobi sa kolegom na tom poslu koji se starao i o finansiranju štamparskih usluga.Ne znam da li je tu bilo i nekog mog uticaja, pošto smo o tome dva puta razgovarali.Nismo u potpunosti delili oduševljenje našeg prijatelja Radivoja Miladinovića Packa pronađenom knjižicaom „Najznamenitija narodna pesma ŽENIDBA KOBILjIĆ MILOŠA Župa 1905. god. Skupio, sredio i objasnio: profesor Ćira MILIĆ“. Štampana je u štampariji Đorđa Budimovića u Kruševcu. Pošto je sadržala komentare jednog profesora književnosti, Miladinović je bio oduševljen tim otkrićem „sa Neba“ i svoje oduševljenje je pretočio u jedan svoj tekst, koji u širokom izvodu prati pesmu u knjizi o Obiliću. Sve što je tamo našao, prihvatio je kao istinu. Koju? Nije prilika da ja sada u to ulazim. Trebalo bi se pozabaviti tom pesmom ali kritički, što bi. primera radi, mogao da uradi naš prijatelj dr Velibor Lazarević iz Bele Vode, koji je nedavno priredio i objavio dve obimne knjige narodnih umotvorina iz Levča i Temnića.Jedno od otvorenih pitanja je, da li je ovo uopšte i koliko narodna umotvorina, a koliki je Milićev doprinos njenom sadržaju. Posebno u svetlu Kopaoničkog panteona Prof. dr Sretena Petrovića.

6. Ja sam pažnju posvetio Miletićevim knjigama. Nije bilo vremena da se pogleda ono što je objavio u periodici. Znam da ga i tamo ima, jer smo u nekima zajedno, u 20. broju smo „Mitološkog zbornika“ iz Rače. Ostao je, kako mi je na njegovoj sahrani rekla gospođa Snežana, nedovršen rukopis hronike njegove familije. Treba uraditi njegovu bibliografiju, bez koje se delo samo fragmentarno može istraživati. To bi mogao da bude doprinos kruševačkih bibliotekarki. Bez bibliografije radovi o Miletiću, kako oni već publikovani tako i novi, ne bi trebalo publikovati, a bez publikovanja ovakvi skupovi ostaju nedovršeni. Iza toga bi trebalo da stanu ljudi tipa Ljubodraga Obradovića, organizatora ovog skupa, urednika časopisa za poeziju „Poezija SRB“,Milomira Stevića, profesora i arhiviste, pokretača i višegodišnjeg urednika „Rasinskih anala“ i mr Slobodana Simonovića, iskusnog bibliografa i enciklopediste.

7. Rekao sam na početku ovoga izlaganja, da je Miletić dobio jedno lepo priznanje Udruženja pesnika Srbije i kao prvi laureat ga poneo u obećanom budućem nizu. On stoji kao poboden kočić budućeg niza, kako se figurativno izrazio Prof dr Tihomir Petrović, kada je Predragu Jašoviću u Zrenjaninu uručena nagrada „Sima Cucić“ za knjigu o književnosti za decu. Odgovornost je velika na deliocu ovih priznanja, da budući nosioci budu za nagradu zaslužni bar onoliko koliko je tu nagradu Miletić zaslužio. Ja sam slobodan da predložim ovom skupu da podrži predlog da nagrada Udruženja pesnika Srbije ubuduće nosi ime Tomislava Miletića.

***
Osnovna slabost ovog mog izlaganja je u činjenici što nisam imao pored sebe sve što je Tomislav Miletić napisao i publikovao. Otuda sam spreman da ga korigujem u svemu što je bilo omaška - bilo ozbiljniji propust. Budite uvereni u moje dobre namere, pošto sam gospodinu Ljubodragu Obradoviću i sugerirao ideju za ovaj razgovor, dok smo čekali ceremonijal sahrane pokojnika, a pesnički susret je isključivo njegova inicijativa. Nisam izlaganje svečarski – komemoraciono intonirao, jer je o pokojniku nad odrom nadahnuto govorio Prof dr Branko Ristić. Da zaključim, ovo je samo početno slovo o književnom i publicističkom delu Tomislava Miletića, a čini mi se dovoljno širok okvir za naš večerašnji razgovor, ali i za buduća istraživanja. Siguran sam, neće se sve zadržati na ovome.

Hvala na pažnji i strpljenju.

U Kruševcu, 23. aprila 2014.


MILETIĆU U ČAST

Ćaskajući haos                                     pretačem u slovo
Ime Despotovo                                 moj omiljeni štos
Trag ti ovde osta                              duhovni sublimat
Eho je tvoj inat                                 ostrašćenog gosta
Listaće te mravi                             čitalac jeste mrav
I po tome je sav                                     u zaumnoj travi
Misteriozan kros                                 ostrvljeno zrno
Videće u crno                                            obavijen haos
A nas dvojica smo                             svako po svome jav
Lutajući tek mrav                               videće šta dasmo
Srbijanski preplet                              za čitaoce bruj
I tek će kljuj po kljuj                    da svoj pronađu svet
Mitopoetika                                      kao duhovna tvar
Oživljavaće gar                             i s naših replika
Trag nam ostaje drag                  duh ima sopstven krug
To nije običan dug                             da ga odnese vrag
Ovaj poetski pir                               ostvarena spona
Možda klon do klona                 možda ispunjen čir
Izmet je ili sjaj                            ugradnja u večnost
Slovna (č)umna tečnost             samo uzbudljiv graj
Lepo je biti sav                              tamo gde je sve to
Antejsko i sveto                              noseći uboj plav
Virtuelno oko                              svoj započelo kros
Mada je narod bos                               okrutna žaoko
I blizu sam uz krov                        u sonetnoj varci
Luckasti ugarci                           uz akrostisni rov
Eho je tvoj inat                             ostrašćenog gosta
Tag ti ovde osta                            duhovni sublimat
Ime Despotovo                            moj omiljeni štos
Ćaskajući haos                                pretočen u slovo

Paraćin, 16. aprila 2014.

Kruševac, 23. aprila 2014.

.


СНЕЖАНИ

Ако ти кажу да сам умро,
Не плачи драга, не пуштај тугу.
Не, нисам умро, само сам отишо
Да са небеса донесем дугу.

Да ти још лепше опевам лице
у косу улијем дугине боје,
Осветлим усне што вечно љубим,
Овековечим очи твоје.

А кад вечерас пси залају,
И чујеш режање одвратна гласа,
Отвори прозор и викни: Чибе!
Ко увек брани ме од бесних паса.

© Томислав Милетић