RASINSKE HRONIKE 10

RASINSKE HRONIKE 10A

Rasinske Hronike 10

Konačno se zavšiše građevinski radovi i gužva sklonila da mogu da mu priđem. Mom Spomeniku. Mom simbolu Kruševca, mojoj mentalnoj razlednici kada pomislim na rodni grad u kome sam sada već i protiv svoje volje.

Hajde, nazvaću ga punim imenom da ne bude da ga svojatam samo za sebe: Spomenik kosovskim junacima. Kada su počeli radovi po centru, koji je bio zatvoren proteklih godinu dana, plašio sam se za Spomenik, da ga ne povrede i da ga ne odnesu. Bezveze sam se plašio, evo ga tu je i sija, sija kao što je to radio i proteklih sto sedamnest godina. Čak mu je i nova fontana dala na šmeku, zvuk vode i minimalni džez koji se čuo iz skrivenih zvučnika davali su Filipu Višnjiću, slepom bardu sa prizemlja, nove inspiracije za njegove guslarske kompozicije.

Na Filipu sam se najviše i zadržao, i pogledom i mislima. Slepi pesnik, srpski Homer, ako je Homer ikada postojao. Junak jednog vremena, ali ne kosovskog već ustanaka i rane moderne Srbije. Pitao sam se kakve bi pesme pevao da se danas rodio. Da li bi mu opus bio pretežno o Prvom ili Drugom svetskom ratu? Da li bi pevao moderne teme? Kako bi ovekovečio Srbiju danas, koje bi motive koristio? Koji bi mu heroji sada bili a koji negativci, jer se sad to više ne zna, revizija je u toku. I da li bi uopšte sada bio značajan i popularan danas, da li bi se njegov dar uopšte čuo od silne kakofonije koju moderna muzika stvara?

“A sada, za sve naše slušaoce, jedan veliki letnji hit koji se ne skida sa top deset liste već šestu nedelju, novi singl Filipa Višnjića: Hiperinflacija devedesetih. Uživajte!”

Za danas su najavili najtopliji dan u godini. Nisam primetio razliku, vruće pa vruće a centar je uvek bio usijan. Jedini hlad pravile su zgradurine od usijanog betona. Digao sam pogled sa čika Višnjića u vrh spomenika, tamo gde je vila pridržavala barjak. Za mene je to uvek bio anđeo pobede, ali to su moji problemi, pokrštavao sam vile, dakle i sam sam bio revizionista. Imao sam želju da se popnem gore i osmotrim grad. Bio bi to dobar pogled, ne bi on dosezao daleko ali bih imao srce Kruševca na dlanu.

Osvrnuh se oko sebe u svakom slučaju. Sve zgrade imale su imena i značaja, za mene više ili manje. Hotel Rubin, koji je sada bio u fazi renoviranja sa fasadom nalik Mondrijanovim poznim radovima, tamo sam pre osam godina imao malu maturu i pohovane šnicle. Prekoputa odmah zgrada Kocke, u koju nikad nisam ušao doduše, ali nisam jednom stojao ispred posle dvanest i pio pivo. Zgrada poznata po svom arhitektonskoj unikatnosti i očiglednoj ružnoći. Odmah pored nje bila je zgrada suda, uvučena i neprimetna, ispred koje su se u vreme moje srednje skejteri vozili. A sa druge strane Kocke, bila je stara Deva, sada značajna po prodavnicama a pre po najvećem požaru koji je grad mogao da vidi. Prekoputa Deve, opet preko ulice, bio je Dom sindikata, zgrada koja je krila najlepiši mural u gradu. Tamo sam već puno puta išao, drugi sprat, biblioteka, čitaonica, spremao bih ispite kao svaki vredni student, uzimao knjige i pravio se da učim...

Mislim da ću bataliti fakultet, kome još treba filozofija? Da nađem neki posao, ne mogu više da se grebem za pare...

Nemanja Petronijević

2025  Културни центар Крушевац   globbersthemes joomla templates