RASINSKE HRONIKE 11

RASINSKE HRONIKE 11B Copy

 

Rasinske Hronike 11

 

Nešto sam se razboleo. Nije Kovid, ne brinite. Virus ne može da stvori šmrkavicu niti može da zapuši sinuse. Tako da nije pametno da šetam a šetam. Držim se podalje, maska oko vrata, tako da poštujem sve mere. Pogotovo nije pametno da idem uz brdo- niz brdo a to sam baš radio. Iz centra, preko Bagdale u naselje Vlado Jurić, išao sam kod druga. Do tamo sam nekako i otišao, osećao sam premor bolesnog čoveka, ali nazad majko moja... Kičma je krenula da boli već na četvrtinu onog strmog uspona od naselja do Bagdale. Do kraja uspona, negde u borovima, noge su se jedva vukle i kukovi zatezali. Dok sam stigao do restorana na brdu već sam znao da imam temperaturu i tu je groznica krenula. Morao sam da sednem.

Odlučio sam da se odmorim pod suncem, skrenuo sam ka crkvi pa sam i nju prošao u ime hipohondrije koja je vladala svetom. Popeo sam se na brdašce odmah iza i seo na travu. Kiše predhodnih dana nisu ništa smetale, zemlja je sve upila i trava je bila suva kao barut.

Odavde se najbolje vidi Kruševac. Ispravka, odavde se najviše vidi Kruševac, najbolje se vidi kada šetaš ulicama i zagledaš lica, gledaš gde se ljudi okupljaju i šta rade. Tako saznaš kako grad pulsira, kako diše. Odavde, to je samo gomila zgrada i kuća, slabo izdiferenciranih. Kao gradić pored puta, ne miriše na dom. Siguran sam da se i moja kuća odavde vidi, još samo kada bih umeo da razlikujem krovove pa da je prepoznam..

Okrenuo sam se za 180 stepeni i zagledao se u onaj jarak i betonske konstrukcije. U jarku je već bilo močvarasto, žabe su se čule. Pitao sam se kao što se uvek pitam kada sednem ovde: ko je kada i zašto gradio nešto ovde? Što se mene tiče, konstrukcije su uvek bile tu. Krnji zub vremena, jednom rečju, osvežen ponekim grafitom.

Komaraca začudo nije bilo ili nisu ujedali jer sam bio toksičan. Sunce je polako čililo moju groznicu, organizam se smirivao, ali osećao sam, temperatura nije padala. Mogao sam bez problema da zaspim tu, trava je bila udobna a sunce blagonaklono tog dana. Možda sam i zadremao koji minut kada me je trgao zvuk koji me natera da se okrenem nazad ka gradu. Čoban i ovčice, došle na ispašu. Jedna prirodna i u isto vreme neobična scena. Gospodin čobanin je to tako ležerno radio, uživao u poslu. Mahnuo on meni, mahnuh ja njemu. Možda je to profesija koju treba da potražim u Kruševcu?

Neko vreme sam opipavao sopstvene džepove da bih se na kraju setio da sam prestao da pušim.

 

Nemanja Petronijević

2025  Културни центар Крушевац   globbersthemes joomla templates