RASINSKE HRONIKE 12

RASINSKE HRONIKE 12 Copy

 

Rasinske Hronike 12

Krenem vam ja u grad, bez nekog preteranog plana i neke dublje svrhe. Recimo da mi je kući bilo tesno i teskobno, ponovo bez nekog posebnog ili konkretnog razloga. Niko mi dugmiće nije pritiskao (iako svi u mojoj kući to sasvim lepo znaju) nego leto je pa svi pričaju kako mladi treba da se provode, luduju, zaljubljuju i ljubav vode. Veliki je to pritisak ako si i ti mlad, eto zato sam izašao.

Završio sam vrlo brzo u Zakićevoj, kao i maltene uvek. Tamo je kluster kafića i tamo mladi idu. Sa novcem kojim sam raspolagao imao sam da biram: da li ću kafu ili pivce?

Kafa mi se uopšte nije pila. Ja inače nisam ljubitelj tog napitka, prema ukusu sam bio ravnodušan a nije mi se sviđalo kako ti digne pritisak pa ga odmah spušta. A za pivce sam se odmah bio deprimirao jer sam za jedno jedino imao. Samo jedno pivce da popiješ nije u redu, nisam navikao, nije me ni ulica tako vaspitala.

Tako da sam išao uzduž i popreko tom Zakićevom, ne znajući kako i gde stražnjicu svoju da skrasim, Ponuda je, po meni, bila nezadovoljavajuća, bila je svakodnevna. Ili bi kafići bili previše prazni ili previše puni ili taman, ali sa impozantno antipatičnim ljudima. Krenuo sam od spomenika pa sve do Kosovske ulice pa sam krenuo nazad. Imaš ljude šetače koji vole baš tu rutu, ja nisam bio jedan od njih. Tu sam već krenuo da osećam razočarenje prema karmičkom uređenju današnjeg dana: ništa mi se nije desilo, nikog nisam sreo. Tako da sam na pola puta od tog jo-jo kretanja naglo skrenuo u ono što grad zove kulturno sokače.

Taj naziv, kultur sokače, uličica je dobila relativno skoro. Pre toga, pre nego što su se zgradice sagradile i grafiti oslikali, bila je to jedna neimenovana prečica koju su lokalci prosto zvali: potok. Potok je stvarno postojao ili tehnički i dalje postoji pošto je stavljen u cevi i pušten kroz zemlju. Za mene je ta uličica uvek odavala šarmom i pre najnovije transformacije. Imalo je i tu par kafića, al’ za to sam već izgubio interesovanje nego sam prošao sve lokale i tamo negde, u delu gde su se graffiti nizali seo na svoje staro mesto: na jedno kratko stepenište ispred jedne od zgrada, koje je i u podne bilo u hladu zahvaljujući terasama koje su ga nadvisivale a bilo je i zgodno da spustiš stražnjicu. To je bilo jedno od mesta gde bi visili u mojim srednjoškolskim danima: posle grada uzeli bi smo bombu piva i tu bi se okupili, pijuckali, smejali se i bivali opominjani od strane stanara iste zgrade kada bi smeh prerastao u dranje. Ponekad bi i policijom pretili, ali, koliko ja znam, policija nikad nije došla. Hvala na razumevanju, dragi stanari.

Prvi put sam na tom mestu bio trezan i sam i to mi bi čudno. Sa druge strane, često sam bivao sam u poslednje vreme, leto je uveliko trajalo i u meni desilo se zasićenje. Jedva sam se sećao kako sam jedva dočekao da grad živne, da ulice budu pune, da se čuje glasan smeh i kakofonija. Priča je postala obrnuta, sada me nerviraju ljudi sa praznim entuzijazmom, mladost za koju sam toliko navijao počela je da me umara.

Ovo je grad meraka, zabave, laganica provoda, šale, pošalica i šaljenja. Boemsko jedno mesto u kome trenutno poznajem više kafića nego ljudi. Sa njim i u njemu se može lako uživati i ona puka, svakodnevna sreća lako je dostupna. Ima samo jedan preduslov za uživanje ovde: da nemaš ambicije, da ne voliš da menjaš stvari, da imaš svoje omiljeno mesto i svoju omiljenu kafu koju će tvoj omiljeni šanker spravljati na tvoj isti omiljeni način. Ali ako volite progres i promenu, ako vam se menja i treba osveženja ako vam je sreća u koraku napred a ne u udobnom sedalu, molim vas, napustite objekat, ovde ćete samo uznemiriti ljude. Zar vam nije jasno da niko neće da vas sledi?

Nedaleko od stepeništa na kome sam sedeo, se grafita osmehivala se Odri Hepburn, večito mlada i oduvek lepa. Draga moja Odri, u pravu si, tako jedino možeš biti spokojna u Kruševcu, prihvati ga kao lepu sliku i ne očekuj od njega uzbudljivi film.

 

Nemanja Petronijević

2025  Културни центар Крушевац   globbersthemes joomla templates