Čekajući Teatar 20

Dramu po kojoj je pravljen film za ovu nedelju pisao je Judžin O’ Nil davne 1920. godine. Govori o potrazi za ljubavlju, o praštanju sebi i drugima a pritom je i crna komedija i svi likovi su alkoholičari. Svidela nam se najviše zbog jedne stvari, dokazala je iznova da su prava umetnička dela uvek aktuelna jer objašnjavaju čoveka koji se ne da objasniti a opet se ponavlja i ulazi u ista ljudska stanja kao i svi pre njega.

Kada kažemo katarza, obično mislimo na osećanja prouzrokovana uzvišenim ako ne i tragičnim. Celu tu viziju mi vučemo još od Aristotela i njegove knjižice „Poetika“ koja je i dalje prva na listi za proučavanje lepote u svetu. „Poetika“ čak nije ni sačuvana cela, fali čitavo jedno poglavlje za komediju a u komičnom itekako ima katarze. Za argument se možemo slobodno poslužiti rečima velikog rimskog komediografa, Terencija koji kaže: „Čovek sam i ništa mi ljudsko nije strano.“ U tragičnom mi gledamo ljude kakvi želimo da budemo i čistimo se kroz bol njihovih neuspeha dok u komediji vidimo ljude kakvi ne želimo da budemo ali ipak jesmo. Mi, kroz komediju negativne elemente sebe osvešćujemo i iz sebe istiskujemo, kao čireve pune toksina, ako je katarza čišćenje, komedija u tome briljira. Nekada u tome nije prijatna ali nije ni ribanje glave zbog vašaka u fizičkoj higijeni.

Ana Kristi (Anna Christie) 1930 u režiji Klerensa Brauna

                Devedeset godina kasnije, ovaj film je sasvim gledljiv i zabavan. Može tome da zahvali dobrom tekstu i dobroj glumi. Greta Garbo je naročito zablistala u svojoj ulozi koja je sama po sebi značajna jer je dala glas čitavoj populaciji žena koje to nisu imale zbog svog marginalnog statusa. Ne bismo ulazili u sam film iz želje da ga i vi sami proživite neposredno. Dovoljno je reći da je stari mornar imao kćerku koju je, još kad je bila mala, napustio...

Urednik dramskog programa Nemanja Petronijević