Rasinske Hronike 4

RASINSKE HRONIKE 4

Rasinske Hronike 4

 

Žurio sam na autobusku stanicu. Bivši cimer mi je slao zaostale stvari koje su se vukle po Prestolnici, ispalo je da se neću brzo vraćati na studije. Žurio sam jer sam kasnio, bilo je prohladno i nisam hteo da se mrznem čekajući bus.

Idući do tamo razmišljao sam o svemu i svačemu dok sam noge pustio da same hodaju, znale su put i tabanale ga jedno hiljadu puta. Razmišljao sam i o tom putu za Beograd: tri sata dosade plus prazan mobilni kada stigneš, grč u kolenima. Sada bi mi dobrodošao, sada bih kupio kartu tri dana ranije i bio petnaest minuta pre polaska busa, spreman da zapalim poslednju pred put. Ovako, lenjo sam kasnio, nezainteresovan da nazad teglim stvari.

Bio sam blizu. Izbijao sam na ono stepenište pred kraj Partizanskih kurira i pogled mi puče na verovatno najmanje lep prizor kojim Kruševac može da se diči, na gungulu u saobraćaju, buseve, kamione i njihove sirene, na busku, železničku i sivo parče paperjastog smoga koje se kovitlalo iznad. Prikladan prizor, što veći i značajniji grad to nezgrapnija i manje lepa buska stanica. Slika progresa mora se održati, nikne li neka paprat iz suve zemlje, biće to bruka za ceo grad.

No prizoru se pridružio novopridošli bus koji je trebalo da čekam te se stuštih do stanice.

Čekao sam da vozač završi sa putnicima da bih uzeo svoje stvari. Cimer je pakovao, nije žalio. Jedna torba knjiga, previše teška da bi se lako nosila, i jedna oveća torba posteljine, previše robusna da bi se elegantno nosila.

Studentska dilema: taksi ili pakla cigareta? Pobeđuje pakla, prednost domaćeg terena je presudila.

Bila je to Pirova pobeda, vraćajući se istim putem već sam na stepeništu dvaput za odmor stao. Prohladnu klimu ranog jutra zamenila je sparina prvog jasnog sunca. Graške znoja, skinuo bih jaknu da je imam gde.

Žonglirajući torbe stigao sam do one kaldrmisane uličice sa klupicama. Odlučio sam da se spustim na neku od klupa i zapitam se šta sada da radim sa svojim životom. Na ulici je pisalo Karadžićeva, nisam to znao. Naravno da nisam seo na prvu klupu, to rade amateri, već sam zašao dublje u ulicu i odabrao sledeću.

Razvukao sam torbe, razbaškario se, skupio sam oči i osmotrio zvezdu. Zubato, varljivo, daleko je sunce; a opet dovoljno da grozničavo kuva.

Zagledan tako nisam ni primetio da je neka cura došla i sela na obližnju klupu. Imala je kosu farbanu u plavo mora, glomazne slušalice na ušima i lice prijatno za gledanje. I ona sama bila je zalutala iz nekog drugog vremena, po mojoj proceni iz godine dvehiljadedesete, kada se sajberpank vraćao u modu zbog procvata internet serija.

Neko vreme sam se pitao da li da je pitam nešto, razbijem led, započnem konverzaciju ali mi ništa dovoljno dobro nije padalo na pamet. Još su me one torbe, na neki način, dodatno brukale, na kraju sam sačekao da ona ode kako bih bez stida mogao da nastavim da teglim svoj lom.

 

 

N.P.

 

 

2023  Културни центар Крушевац   globbersthemes joomla templates