Rasinske Hronike 9

RASINSKE HRONIKE 10 Copy

 

Rasinske Hronike 9

 

Otiđoh na Slobodište i to usijane glave jer je sunce vrištalo vrućinom, a oblaka je bilo samo u prognozi. Do sada sam čuvao to mesto od sebe, mnogo sam ga voleo, odrastao sam tamo i nisam hteo da kvarim sliku mrazom, kišom, bljuzgom i mojim lošim raspoloženjem. Ljuta vrućina mi sa druge strane nije smetala, raspirivala je život svuda oko mene, život koji mi je bio potreban da podnesem ovaj park smrti.

Tako je, smrti. Treba stvari nazivati pravim rečima i ne treba se stideti toga, smrt je jedan od glavnih kruševačkih brendova. Slobodište vam je humka do humke, grobnice punjene svim frakcijama drugog svetskog rata. Na Bagdali znam barem za dva mesta, gde se smrt sejala i gde su se mrtvi zakopavali, a Kosturnica, šta mislite zašto se tako zove? Na kraju krajeva, praznik grada je Vidovdan, dan pogibije ne samo Kruševca već i cele zemlje i naroda, datum na koji smo doživljavali tregediju iznova i iznova.

Nije to ni loš brend, taj tanatos, podseća na život i slavi žudnju za životom. Zato smo zažuljani, tvrdi i uglavnom teški, mi oko Rasine, učeni da idemo do kraja ponosito, pomireni na smrt.

Ja sam zbog života tamo otišao i na život sam naišao: zeleno, zeleno, zeleno. Vazduh je brujao od zujanja nekih sitnih bubica koje nisi ni mogao videti, a kraičkom oka ugledah i fazana kako se diže iz visoke trave. Jedino koga nisi mogao videti je hommo sapiens, ali kome je on trebao, svi lokalni primerci bili su zauzeti ili ispijali podnevne kafe u najbližem kafiću.

Ja sam došao od parkinga, pregazio „Dolinu Živih“ presekavši amfiteatar po sredini, uvukao se u tunel masovnih grobnica i na kraju došao u „Dolinu Pošte“. Kamene ptice koje sam nazivao kameni leptirovi (jer su mi na to ličili) čekale su me u osami, uvek sam maštao da poleću dok prilazim. To je bilo moje mesto, moj centar kosmosa, mesto sa koga su se iz Kruševca najlepše mogle videti zvezde, nisam jednom sa kamenih krila zoru dočekivao. „Pod ovim nebom, uspravi se, čoveče.“, govorio je spomenik na ulazu u dolinu. Uradio sam tako, digao glavu i pustio da obrve upiju graške znoja, nebo je bilo belo-plavo, vazduh se pod vrućinom mutio.

Krenuo sam nazad, ali ne istim putem, jer takav sam sujeveran. Prošavši Kapiju Sunca, videh lep prizor, na obližnjoj klupi u obližnjem hladu sedeli su dvoje starih ljudi, držali se za ruke i ljubili. Pitao sam se da li ću ja tako, i starost dočekati i ljubav imati. Izbi mi sitan osmeh na rubu suvih usana, za starost ne znam ali za eros piću kafu u jedan popodne.

 

Nemanja Petronijević

2025  Културни центар Крушевац   globbersthemes joomla templates