Čekajući teatar 21
Objasniti zbog čega je Čehov jedan od najvećih dramskih pisaca svih vremena uopšte nije lako. Podjednako je teško obrazložiti zašto je svaka adaptacija njegovih drama u film osuđena, u najmanju ruku, na prosečnost. Stvar je još teža ako je tekst, u kome obrazlažete stvari, ograničen na 2200 karaktera kako bi se upakovao i na najtešnju internet platformu ali mi ćemo to svakako pokušati (bez obzira što smo već spiskali 473 karaktera na predugački uvod).
Uzmimo, na primer, poslednji film rađen po Čehovljevim dramama:
Galeb (Seagull) 2018, režija Majkl Mejer
Film ima vrhunski glumački tim koji su dobro proučili tekst i dobro ga izneli. Drama je vešto adaptirana tako da se prilagodi stilu i dinamici filmske umetnosti, tekst je skraćen za nekih 25%. Kostimi su autentični, scenografija je prelepa, režiser „Galeba“ je dobro znao jezik filma ali nije spoznao autentičnost i temperament Čehova.
Drama, u klasičnom smislu, se piše tako što obuhvatiš živote svojih likova u njihovim vrhuncima da bi ispričao tragičku sudbinu ili komički zaplet. Za razliku od romana koji trpi jedan sveobuhvatan način pisanja, drama u sebe može da primi suštinu i samo suštinu, sve van toga je suvišno. Baš zbog te suštine, Čehov je prvo autentičan, drugo brilijantan. Njegovo izučavanje ljudske sudbine kroz svoje likove nije ni malo vezano za vrhunac njihovog postojanja, koji jasno slika tragički patos ili farsu, već za mučnu svakodnevnicu koju razvlači u nepodnošljivo dok duboka stanja likova, perpetualno proživljavana, grade tragičku celinu. U Čehovljevim dramama nema naglih promena, baš kao ni u životu, njegova dela su prizemna, nenametljiva, duboko humana, nemaju ni trunku senzacije u sebi što je problem kada ih prevodiš na jezik filma koji je u svojoj prirodi veći od života.
I sam Čehov je imao probleme da definiše svoja dela i zato je „Galeba“ nazvao komedijom iako je svaki izmamljeni osmeh gorak a tragedija prisutna u svakom liku. On je i danas jedan od retkih koji izučava osećanja previše suptilna da bi se uhvatila na kameri, njegova kopernikanska revolucija u posmatranju dramskog dela još uvek čeka valjanog naslednika.
Urednik dramskog programa Nemanja Petronijević