Čekajući Teatar 22
Do sada smo izbegavali da pišemo o televizijskim adaptacijama pozorišnih komada, ali kada naiđe dragulj i još dragulj od sveta zaboravljen, nema razloga da ga ne podvučemo i podelimo sa vama.
Razlozi zbog čega smo zaobilazili televizijske filmove bili su jednostavni, ima ih previše i često se prave. Televizijskom formatu godi dramska forma. Skromniji budžeti, skučenost prostora televizijskih studija, proste scenografije bacaju fokus na glumca, njegova stanja i emocije. Mali ekrani na sličan način kradu pažnju publike kao pozorišna scena, iako to scena radi daleko moćnije sličan je pristup u oba medija, prisan i suptilan. Tako da je dramska forma često izlazila sa pozornice na televiziju, u većini slučajeva nije morala ni puno da se prilagođava da bi joj bilo udobno na malom ekranu.
Nora Helmer (1974) u režiji Rainer Verner Fazbindera
U izradi ovog filma imamo interesantan spoj, pisca izvornog komada Henrika Ibzena koji je poznat po svojoj sumornosti i režiju autora iz čijih dela izbija igra i lepršavost. Tim spojem smo dobili impresionističku viziju sumora, odraze promašenih karaktera okupanih svetlošću, privid jedne idile koji prekriva tragediju koja se već odigrala i maestalni kraj koji nudi oslobođenje pod velom senki.
Delo iz koga je ovaj film iznikao, „Kuća za lutke“ bilo je aktuelno i kontraverzno još kada se prvi prvi put pojavilo na sceni 1879 a tako je i danas. Delo se bavi time kako jedna žena nema šta da traži u patrijahalnom sistemu osim da udovoljava muškarcu, kako je osuđena da robuje slici koja se traži od nje bez mogućnosti oslobođenja. U svom obraćanju povodom „Kuće za lutke“, Ibzen kaže da mu prvobitna namera uopšte nije bila da pomogne borbu žena za ravnopravnost i emancipaciju (iako je i u tome uspeo) već da oslika realnost, on je to nazivao modernom tragedijom. Razlog podjednako značajan ali daleko depresivniji.
Urednik dramskog programa Nemanja Petronijević